Hercegovački dio - Sveto Srce Isusovo

Danas sam se odlučila popeti se do kipa Sv. Srca Isusova. Utipkala sam sve u mobitel i krenula. Na putu sam prošla pored jedne kuće koja je bila mali obiteljski restoran. Odlučila sam se napraviti malu pauzu i ručati. Baš su bili srdačni i kuhar (tata) mi je objasnil puno stvari o hrani i biljkama koje se ovdje koriste. Isto mi je dal puno informacija o selima koja su tu blizu i rekal mi je koja mjesta u departamentu Boyacá trebam posjetiti.
Poslje čaja i računa sam polako krenula dalje. Zemlja je bila jako suha, sunce je bilo jako i osjećala sam se ko da idem na Podbrdo ili Križevac u Međugorju.
Pred kraj se treba popeti jednom jako strmom stijenom i već sam misla da budem odustala jer nije bilo hlada kad se od jedanput pojavi mali bijeli pas. Došal je k'meni, malo sam ga pomazila i opet je otišal. Krenula sam dalje i pogledala na desnu stranu, tam sam vidjela tog bijelog psa skupa sa jednim malim, starijim, crnim psom. Zajedno smo krenuli dalje i uvijek su se okretali za mnom da vide ak ih još slijedim. Tak smo se nas troje zajedno popeli do kipa. Zahvalila sam se i pomolila ispred kipa i poslje toga u (polu)hladu pomazila moja dva prijatelja.
Poslje pauze smo krenuli prema dolje. Pulgos i Mancha (manča) - tak sam imenovala crnog i bijelog pratitelja, su krenuli jednim putem koji nije imal pravu stazu i tak su brzo nestali. Ja sam se spustila do dolje, opet prošla kroz selo i dobro stigla doma. Poslje tuširanja sam se najprije malo u krevetu odmorila i poslje toga otišla na večeru.Read more